Kad moja neznatnost napiše – „moglo bi nam se dogoditi da propadnemo“ – neznatnost time ne misli na noćnu moru patriotskih intelektualaca i potpisnika patriotskih peticija, na totalnu propast „biološke supstance“ i potpuni nestanak srpskog naroda i Srba svih i svuda sa lica sveta. Moja neznatnost misli da bismo mogli propasti u smislu u kome se kaže propo čovek ili propala stvar.
U tom smislu smo kao društvo već poprilično propali, dočim nam (jebo ja nas) kao narodu nikad bolje nije išlo. Neki bi cinik rekao da je srpski narod iz dana u dan sve srpskiji. To je zato što je narod jedna velika generalizacija, politička apstrakcija koja po prirodi stvari nije podložna propadanju. Lako je narodu da mu dobro ide.
Društvo je nešto drugo. Društvo je sastavljeno od konkretnih, živih ljudi koji su jedni drugima potrebni – koliko zbog famozne marksističke „podele rada“ u kojoj jedni proizvode (i prodaju) ono što drugi ne umeju, a drugi prave (i prodaju) ono što ovi prvi ne umeju, toliko zbog toga što su, po mišljenu Dejvida Bruksa, ljudi „društvene“, a po Aristotelovom mišljenju „političke“ životinje.
Ako se neko društvo iz bilo kog razloga raspadne kao što se raspalo naše – i to ne nakon uspona Carstvija Visokog nego od pamtiveka – ljudi postepeno prestaju da budu društvene, pretvaraju se u političke životinje i na kraju postaju samo životinje.
Sve čaršije i sve mahale našeg radioaktivnog društva dobro znaju da je naše društvo u poodmaklom stadijumu poluraspada, ali svaka od tih čaršija i mahala misli – ili se pretvara da misli – da je krivac za žalosno stanje u društvu ona tamo čaršija i ona mahala prekoputa. To je poglavito zato što se u počecima srpske državnosti nije uočila razlika između narod i društva, koja uopšte nije zanemariva, pa se uobičajilo smatrati i s vremenom postalo aksiom da je to što smo Srbi ako ne baš neraskidiva krvna veza, a ono snažan faktor društvene kohezije.
Što uopšte nije slučaj. Svi mi koji smo Srbi jesmo Srbi, ali smo i mnogo toga drugog i svi imamo različite, međusobno suprotstavljene interese koji se ne mogu prevazići jedinstvom u nacionalnom interesu, koje je moguće taman koliko i jedinstvo u nacionalnom dupetu zajedničkom za sve Srbe (što bi, da je moguće, bio ekološki bingo).
Zašto je, dakle, istonacionalnost loš, u stvari katastrofalan, faktor kohezije – što se lako može proveriti prelistavanjem istorije – i zašto su (nepostojeće) društvo, društvene norme i veze dobar?
Zato što je u optici pristalica nacionalne kohezije nacionalnost vrhunska (često i jedina) vrednost, što je previd koji širom otvara vrata raznoraznim bezvrednostima i bezvrednim tipovima čijim se nepočinstvima ne može stati na put jer se svaki put kad im neko spočitne neko nepočinstvo odbrane potezanjem nacionalne svetinje, kao što je to, recimo, učinio Koštuničin Fuše(r) Jočić, koji je na pitanje: „Zašto ste obijali trafike“, rekao: „Sram te bilo, pitaš me takve svari dok Hilandar gori“ ili kao što je onaj Veljin rapalj na slično pitanje rekao: „Odgovoriću ti kad Kosovo ponovo bude naše.“ Nastavak u sutrašnjem broju.
Svetislav Basara
Svetislav Basara, rođen 1953, Prozni pisac i kolumnista, Živu u Beogradu.










