Nacisti su na koljenima. Rusi su već na ulazu u Berlin. Američki i britanski avioni bombardiraju njemačke gradove. Više se nitko i ne sjeća da je Italija kapitulirala. A zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac piše pastirsko pismo u kojem oštro osuđuje partizane i poziva vjernike da ostanu odani ustaškoj NDH.
Bila je to ista ona NDH koja je četiri godine u najgorem genocidu koji je Evropa do tada vidjela ubijala Srbe, Jevreje i Rome, pa čak i mnoge Hrvate. Ista ona koja je pljačkala manastire na Fruškoj gori i ubijala pravoslavne sveštenike (183 sveštenika i pet episkopa), Stepinčeve kolege. Ista ona koja je srpska vjekovna ognjišta pretvorila u pakao na zemlji.
A 10. aprila 1945, na četvrtu godišnjicu proglašenja NDH, Hitler više ne može izaći iz svog bunkera. Stepinac služi liturgiju za ustaše, a u isto vrijeme NDH likvidira posljednjih 3.500 ljudi u Jasenovcu. Neposredno pred bijeg iz Zagreba ustaše predaju na čuvanje arhivu i zlato ukradeno logorašima Stepincu.
Partizani oslobađaju Zagreb. Stepinac je kratko uhapšen, pa pušten. Susreće se s Titom 27. jula 1945. Sjedi s cijelim vrhom Komunističke partije i sovjetskim oficirima na proslavi ustanka u Zagrebu. Isto kao što je četiri godine sjedio na raznim proslavama sa ustašama, nacistima i fašistima.
Sve te strašne četiri godine podržavao je NDH, iako je znao za genocid. Bio je ustaški vikar (duhovnik ustaške vojske), a nije osjećao nikakvu moralnu odgovornost za zločine ustaša, koje je nazivao „dobrim katoličkim dušama“. Ustaše, kojima je on duhovnik, pjevale su: „Pavelić peče janjce, kolje Srbijance.“ Za vrijeme NDH izlazilo je oko 150 katoličkih novina i listova. Svi su oni zdušno podržavali ustaše. Pavelić je često bio na naslovnicama katoličke štampe.
Bio je propali paranoični prorok. Te 1946. tvrdio je da će katolička crkva u Hrvatskoj „za kratko vrijeme nestati“. A 22 godine kasnije, u Titovoj Jugoslaviji, katolička crkva osnovala je izdavačku kuću „Kršćanska sadašnjost“, koja je bila jedini izdavač kršćanske literature od Zagreba do Vladivostoka! Ta kuća izdaje i Bibliju, čiji je urednik bio partizan i komunist Jure Kaštelan.
Bio je cinker i denuncijant. Još je u Kraljevini Jugoslaviji prokazivao zagrebačke komuniste vlastima. Bio je zagriženi srbofob i ideolog ustaške srbofobije. „Nit u moru mjere, nit u Vlahu vjere“, zapisao je u svom dnevniku 1939. Njegova ideja bila je da su „Srbi i Hrvati dva svijeta i da nema mira dok je jedan od ta dva svijeta na životu“.
Bio je kolaboracionist. U britanskim izvještajima stoji da je „Stepinac održavao nepotrebno srdačne odnose s njemačkim i talijanskim okupacijskim vlastima, kao i sa ustašama“, te da nije „protestirao niti zauzeo javan stav protiv masakra nad Srbima, Židovima i Romima“.
I kao takav nije smetao Brozu. Broz ga prima. Broz mu prašta. Dok su nacisti srpskog patrijarha Gavrila odveli u Dahau, Stepinac je sjedio s njima. A sada je sjedio i s Titom. I tek kad se sukobio s njim oko agrarne reforme u kojoj je katolička crkva ostala bez djela svog zemljišta i ideje da se donekle distancira od Vatikana, Stepinac je postao problem.
Danas hrvatska mitomanija od Stepinaca pravi žrtvu nacista i komunista. A sjedio je i s jednima i drugima. Prikazuje ga kao sveca, a nije pisao poslanice o ustaškom genocidu, kao što je kasnije pisao o zločinima komunista. Nije došao pred Jasenovac i kleknuo.
Susret Tita i Stepinca ne govori, kako to hrvatska mitomanija prikazuje, o hrabrosti svećenika da se suprotstavi silniku. Govori o dvostrukim standardima Broza i licemjerju Stepinca. Dok je OZNA streljala po Beogradu srpsku inteligenciju, Stepinac se posvadio s Brozom oko toga koliko će mu kvadrata zemlje uzeti komunisti i oko toga hoće li više slušati Broza ili Vatikan.
Srpska mladost na Sremskom frontu nije imala izbora. Sveti Nikolaj Velimirović nije imao izbor. Tisuće srpskih domaćina koje su komunisti streljali nisu imale izbor. A da je Stepinac prihvatio da preda malo zemlje i da mu Broz bude važniji od pape, možda on danas ne bi ležao u Zagrebačkoj katedrali, nego na Dedinju. I možda još ne bismo znali kolike smo budale…
